Stranice

20. 11. 2014.

Let's say yes!


Koliko sam puta uhvatila sebe kako buljim u monitor i zelim da izustim koju, ali sam uvek imala neka preca/sporedna posla. Izgovori su tu sjajan beg od cinjenice, da nisam znala kako da se ponovo vratim onome sto me zaista kopka. Onako vise se meskolji, trazi da se nastavi.



I mislim da je to razlog zasto slike iz meseca jula ove godine, tek sada gledaju svetlo blogovskog dana. Zelela sam mnogo toga tog dana, ali je on ipak odlucio da bude potpuno svoj. Potpuno sam, bez icije pomoci.  

Nekim stvarima mozemo posvetiti i previse vremena, a one ce na kraju ispasti potpuno i samostalno svoje. 


Ljubicasta mi se sama nametnula, nekim svojim sapatom potpuno nezno i nenadano. 
A ja sam pak zelela ciklama tonove, sa laganim varijantama bledo roze boje. Ali hoces vraze, vasiona je ipak odlucila da mi je dodeli. 

I zaista sam srecna zbog mojih sarenih cvetica, osuncani dan obasjali su dodatno. Nismo zeleli klasicno tradicionalno vencanje, sa odlaskom/dolaskom po mladu, jer to naprosto nismo mi. Nikada nismo ni bili. Zivimo vec 4 godine zajedno i shvatili smo da je ta stvar suvisna.

Istina je zapravo, da ne poznajem niti jedan par koji se zabavlja skoro punih 14 godina. 


Po priprodi sam prilicno tvrdoglava i uporna, pa se ta karakteristika odrazila i na ovo vencanje. Mislim se ma mogu ja to sama, ma ne zelim nikoga da opterecujem, zavrsicemo sve na vreme. A kako? Hah..da sam znala koliko se tvrdoglavost ne isplati, tesko da bih ponovo uradila istu stvar.  

Istina je da smo sebi dodatno otezali celu stvar, jer nismo zeleli nikoga bespotrebno da gusimo detaljima, reseni da kompletnu pricu iznesemo sami. 

Nevolje krecu onog trenutka kada smo odlucili da sve ono sto se podrazumeva da mora da se uradi, da dodatno (naravno opet sami) okrecimo/prefarbamo/prelakiramo sve sto se u stanu da srediti. Kakvi smo naivci :) 

Jesmo sredili smo i to, ali je stan u najmanju ruku 10 dana pre svadbe, licio na bojno polje. Ne postoji stvar u stanu koja nije pomerena i premestena. Secam se da je mama jednom prilikom u toku posete, gledajuci sav taj krs rekla:  

- Pa pobogu deco, pa kako cete vi sve stici da zavrsite?! Pa pogledajte sav ovaj nered i krs, ijuuuu, pa vi niste normalni!  
Marija, pa dobro dete, pa gde ces sa ovom ves-masinom? I zasto ona stoji na sred dnevne sobe?
Hah..mama nikada nije bila kampanjac :)

Kada su obe mame pocele da dolaze sa slicnim pricama, oboje smo se ozbiljno zapitali. Dani su prolazili, dan se primacinjao, a pomaka malo da je bilo. 

Tada se desila "Radna akcija" u izvodjenju mama1 i mama2, nasih prijatelja, buducih kumova. Svi su sjatili u nas stan, svako sa razlicitim zaduznjem. Obzirom da smo u prizemlju zgrade, imamo i simpaticno dvoriste, pa se covek oseti kao da ima kucu. I betonski stubici u dvoristu su se farbali, betonske ploce kojima je dvoriste poplocano, takodje je moralo prefarbati, papirne cvetove napraviti, iseckati, oblikovati, ma sjajna zanimacija, ali za 10 ljudi, a ne za jedno-dvoje.

U jednom trenutku, gledala sam svu tu armiju dragih ljudi oko sebe, kako vredno i neumorno radi, svuda oko nas. 

Shvatili smo da venac koji po pravilu treba da stoji na zgradi, stoji u nasoj dnevnoj sobi vece pre dana D.  Vreme- 23h. Pogledali smo se i kao po komandi uzimajuci merdevine krenuli ka izlazu zgrade da ga konacno namontiramo.

Kisa je pljustala, vetar je duvao, a ja sam gledala u to julsko nebo pitajuci se da li se sve urotilo protivu nas. Gledam dragog kako se ljulja na merdevinama i pita me da li je krivo namestio venac :)
 
Da ne spominjem to da je dragi otkrio da mu istice licna karta 2 dana pre vencanja?  I da je u to vreme, nedostatak sredstava za izradu licnih karata trajao? Kao ni to da su nam drage maticarke izasle u susret i prakticno nas vencale bez njegove lk? Ne, necu da spominjem, jer to sve ide u rok sluzbe.  



I eto, desilo se malo cudo. I to jutro je osvanulo tmurno, kisica je padala, a moj dragi me ubedjuje kako je on video na jednoj jedinoj prognozi (u moru drugih koje predvidjaju nevreme) kako ce biti lep i suncan dan. 

Volim svoje sasave cipele koje su kupljene 3 dana pre svadbe, skroz opusteno i spontano.  

Volim svoju sminkerku koja je napokon, napravila zenu od mene. Ukoliko vam ustreba neko slican, iskreno je i od srca preporucujem, a njen profil mozete pogledati ovde
Dejka draga, hvala od srca, prijatelj si kakvog nema :* 







I na kraju, covek je srecan samo ako uspe da objedini sve faktore koji ga cine srecnim.  
Na neke mozemo da uticemo, a neke nam se naprosto dese.  I sve je uz svu ludost proslo, onako kako je moralo da prodje. Divno :)

Veliko hvala momcima iz Wedding Pixels-a. Hvatali su mladu u svim mogucim i nemogucim situacijama. Beskrajno su zabavni priznajem. 



I na samom kraju, hvala mom dragom koji me je trpeo svih onih meseci, kada sam dozivljavala nervne slomove unutar i izvan sebe. Znam da nije bilo potrebe za tim, ali to je sve ljubav zar ne? Hvala ti takodje sto si izdejstvovao i potegao veze da se tog dana ipak oblaci razidju i da dodje sunce, koje oboje beskrajno volimo.

                     "Voleti nekog, znaci pristati da ostaris sa njim"- Alber Kami. 

Нема коментара:

Постави коментар